Objavljeno: 13.11.2006.,07:50

Ovo je posljednji (za sada) post na ovom blogu...

Znam (tj. nadam se) da su se mnogi zaželjeli mojih postova, dubokoumnih tema i mojeg filozofiranja... Kao što ste već mogli uočiti nije me bilo na blogovima već neko duže vrijeme... Razlog nije škola, niti moja lijenost... Stvar je u tome da sam nedavno prekinula s dečkom... I ne, ja nisam u bedari zbog toga... Stvar je u tome da je ime ovog bloga ustvari nadimak kojim me on često znao nazvati... Tako da me on (blog) dosta podsjeća na njega... A pošto odlučih zaboraviti sve što ima veze s njime, stoga prestajem pisati na ovom blogu... Brisati ga ne želim, jer ipak je on jedan dio mene... Novi blog ću naravno otvoriti i svima javiti... Ne znam kada će to biti, ali nećete morati dugo čekati... Možda ovo nije kraj ovog bloga, ali neko vrijeme (možda zauvijek) neću pisati...


Samo da još nešto dodam...
Svi vi, moji virtualni „frendovi“, ili bolje rečeno „poznanici“, mi jako falite... Potrudit ću se da što prije otvorim novi blog i na taj način ponovno stupim u kontakt s vama..


HVALA SVIMA KOJI SU IMALI SNAGE ČITATI MOJE PoSTOVE... ZNAM DA SU NEKI BILI ZANIMLJIVI, NEKI MALO MANJE, ALI POTRUDIT ĆU SE MALO VIŠE NA SLJEDEĆEM BLOGU... NADAM SE DA ĆU USPIJETI ZADOVOLJITI VAŠE POTREBE...
NE BITI PERVERZNI!!!!!!!!!!!!!!!!!!
smokinsmokinsmokin
HVALA NA SVIM KOMENTARIMA, MIŠLJENJIMA, SAVJETIMA I PODRŠKAMA...
SVIMA OD SRCA HVALA ŠTO STE PRIDONJELI U OPSTANKU OVOGA BLOGA...

NEĆU REĆI ZBOGOM, VEĆ SAMO VIDIMO SE, TJ, ČITAMO NA NEKOM DRUGOM, BOLJEM BLOGU... thumbupthumbupthumbup

papa.......
wavewavewavewavewavewave

Objavljeno: 29.10.2006.,22:22

here I am... once again...

Često se jadamo kako u našem životu nema nimalo sreće... Žalimo se kako je sve puno tuge, jada i boli... Jadamo se kao da je sve crno-bijelo... A ustvari nije... Možda malo, ali nikako ne u potpunosti...

Zapitate li se ikada što je zapravo sreća?? Ljubav voljene osobe?? Prijatelji?? Obitelj?? Posao?? Novac?? U današnjem svijetu ljudi olako shvaćaju sreću... Novac, prevara, posao... To je ono što ljude danas više manje čini sretnima...

Znam da je svima drago kada netko bližnji dobije dobar posao ili povišicu na poslu... Ali to nije sreća... To je radost... Drago nam je kad dobimo dobru ocjenu... Ali ni to nije sreća... To je veselje... Ima još mali milijun takvih primjera...


A gdje je nestalo ono sretan si ako imaš samo mrvicu onoga što ti inače treba?? Sretan kad pogledaš na svoj život i vidiš gdje si svojim znanjem i marljivošću stigao?? Sretan kad poledaš sebe i ogledalo, a tamo ti se osmjehne osoba koja se sama sebi sviđa?? Gdje je to nestalo?? Izgleda da kako život ide, tako se stvaraju i drugačiji pogledi na život... Ali ne oni ljepši i bolji, već oni materijalni...

Pa što je onda sreća?? Ako želite definiciju, evo vam je... Sreća je stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće... Zanimljivo zar ne?? Malo nerazumljivo??

Zna li mi netko odgovorii na sljedeće pitanje?? Ako ne zna neka barem pokuša...
Koja je formula sreće?? Kako, na koji način biti sretan?? Kako ostale činiti sretnima??

i za kraj (naravno citat):

...Najsretniji je onaj čovjek koji je učinio sretnima najviše drugih ljudi...

...Čudno je to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje...
Ivo Andraić



...andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 22.10.2006.,22:22

here I am... once again...

Vrlo vjerojatno ste se jednom u svojih ne tako puno godina našli u situaciji da prevarite dečka/curu...Ako niste ja vam se divim... Dakle tema ovog posteka je prijevara i nevjera...

Jeste li se ikada našli u situaciji da vas „vole“, ili bolje rečeno da se za vas zanimaju dvoje ili više dečkiju istovremeno?? U situaciji koju ne znate kako riješiti?? Koga odabrati?? Kojega pustiti „bliže“ k sebi?? A u situaciji kada želite obojicu?? Kada ne želite niti jednog povrijediti, pa povrijedite obojicu...Niste?? Blago vama...
Ili imate dečka i još k tome „rezervu“?? Niste?? Zaista blago vama...

Kao što možete pretpostaviti, ja jesam... Nažalost... I to nedavno...

Svi već znate da sam ja jedna jako nemirna duša koja ne može biti neprestano na jednom mjestu, odnosno s jednom osobom...Ponekad mi treba malo promijene, malo slobode, zraka... Barem je tako bilo dok nije naišao Gospodin X i pokazao mi što to znači iskeno voljeti... Voljeti bez ikakvih predrasuda... Jer tako on voli...

U meni se krije malo „stare mene“ koja se ne želi vezati, koja se boji vezati... Koja želi nastaviti sa onom listom, upoznati nove ljude, ne mariti za njihove osjećaje...
Preko te „stare mene“ raste „nova ja“... Ona koja želi voljeti, iskreno voljeti i pokazati to... Ona koja želi biti voljena, ali ovoga puta voljena samo od jednoga čovjeka, Njega...
Osjećam se tako jadno jer sam slaba... Osjećam se tako slabo jer ne mogu odoljeti nekim stvarima... Osjećam se pokvareno jer lažem... Neprestano... Iz dana u dan... I to osobama kojima je stalo do mene...


Želim da znaš da mi onaj poljubac, ili bolje rečeno poljupci, nisu značili ništa... Baš ništa... To je bio trenutak slabosti... Trenutak patnje i boli zbog ne prisustva mog anđela i to je sve... I sam znaš da je on jedina osoba koju volim... Osoba koju volim i koju neću tako skoro prestati voljeti...




samo za Njega, mog Anđela, moju bolju polovicu...
JA SE NE BOJIM VOLJETI... JA SE BOJIM TO POKAZATI... S VREMENOM MOJI ĆE STRAHOVI I BOJAZNI NESTATI... POTREBNO JE VRIJEME... I SAM ZNAŠ DA SAM U PROŠLOSTI BILA I VIŠE NEGO POVRIJEĐENA... JEDNOG DANA ĆEŠ OSJETITI SNAGU MOJE LJUBAVI... A TAJ DAN NIJE TAKO DALEKO... VOLIM TE ANĐELE... HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ, ŠTO SI UZ MENE I ŠTO ME VOLIŠ...


i za kraj...
Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.
Elizabeth David

Prava ljubav je tako velika i jasna stvar da joj objašnjenje ni ne treba.
Andrić



...andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 15.10.2006.,22:22

here I am... once again...

Današnji svijet je pun laži, prevara, raznih smicalica i tko zna još čega... Kada se vratimo u prošlost učeći povijest ili neki drugi predmet, možemo vidjeti kako su ljudi griješili u prošlosti... Neki manje, neki više... Ali u odnosu na danas, sigurno manje... Jer više nema ni jednog čovjeka na zemlji koji nije slagao nešto... Od klinaca pa do penzionera... Makar to bila neka sitnica...

Živimo u svijetu koji je pun pokvarenih ljudi, ali samo zato što smo ga mi učinili takvim... Ne kažem to kao mi pojedinečne osobe... Već kao mi ljudi, kao čovječanstvo...

LAŽI... Zašto gotovi svi nalaze izlaz iz nekog problema u lažima... Svi znamo da one te probleme neće riješiti već samo povećati... Neće ih smanjiti, već samo uvećati... Ali mi ih opet koristimo... I zapetljavamo se sve dublje u njih... A što smo dublje, teže ih se riješiti... Neki lažu misleći da ako kažu istinu, da će povrijediti sebi drage osobe... Neki radi boljeg polažaju u školi, na poslu... Neki radi zabave ili kako bi „usosili“ druge...

Svjesni smo da laži ne donose ništa dobro, samo zlo i bol... Jer samo istina, koliko god ona bolna bila, donosi nešto dobro...

Ja ih ne volim, iako se koristim njima... Kada bih rekla da ne lažem često, lagala bih... Lažem neprestano... Ne znam je li to radi zabave, ili možda što se bojim izgubiti voljene osobe... Svjesna sam što radim... To je još jedan moj problem kojeg se želim riješiti... I znam da ću uspjeti jer ove laži su preteške da bi mogla nastaviti živjeti s njima... Prvom prilikom, u skorijoj budućnosti, sve laži ću priznati kako bi istina izašla na vidjelo...

Što vi mislite o mom stavu i općenito o lažima?? Koristite ih?? zašto?? Kada?? Na koji način?? Povodom ojeg razloga??

i za kraj...
USPJEH JE STANJE UMA. AKO ŽELITE USPJETI, SAMI SEBE POČNITE SMATRATI USPJEŠNIM... Dr. Joyce Brothers



andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 08.10.2006.,22:22

here I am... once again...

Sudbina... Sigurna sam da u svakome od nas leži ovo pitanje... Što je to sudbina?? Da li ona zaista postoji?? Ili je to još jedna priča bez zaključka?? Svi želimo znati što će se sljedeće dogoditi, što nas čeka sljedeći dan...

Rođeni smo u unaprijed određenom trenutku, na unaprijed određenom mjestu. I imamo, kvalitetu godine i godisnjeg doba u kojem dolazimo na svijet. Svaki dan našeg života donosi sa sobom mnoge nepoznanice. Iako smo našim rođenjem, u tocno određenom trenutku zadobili neke naše karakteristike, osobine, a nas život se odvija po nekim određenim pravilima, ipak većina nas nije svjesna što nas čeka u budućnosti.

Neki smatraju da postoje i ljudi koji imaju neke posebne sposobnosti i koji su, uz pomoć suvremenih dostignuća znanonsti u mogućnosti predkazati neke događaje iz nase budućnosti ili otkriti neke korjene naših problema u našoj prošlosti. Stotine pitanja i nedoumica muči nas svakodnevno: Da li ću biti uspješan u školi? Da li ću položiti ispit? Da li ću biti sretan u svom budućem braku? Da li će se dobro završiti moja operacija? Da li ću možda uskoro nasljediti veliki imetak ili dobiti zgoditak na lutriji? Stotine pitanja a odgovora niotkud. Oni, ti ljudi koji se bave takvim stvarima, su tu da daju odgovore na takva pitanja, na stotine pitanja na koja mi nismo spremni dati bilo kakav odgovor... Neki vjeruju u njihove natprirodne sposobnosti i korištenje raznih dostignuća u traženju odgovora na razna naša pitanja i probleme... Tu su i oni koji u takve stvari ne vjeruju, koji negiraju da postoji ljudi sa nekim posebnim „darom“...

No bilo kako bilo i dalje nam ostaje pitanje dali sudbina postoji... Tj, vjerujemo li u nju... Naravno, stavovi i razmišljanja razlikuju se od čovjeka do čovjeka... Pa vas zato pitam... Vjerujete li u nju?? Znači li vam ona nešto?? Ako da, zašto da... Ako ne, zašto ne??

Ako me tko pita vjerujem li u nju, moj odgovor biti će DA... Zašto?? Zato što mislim da se ništa ne događa slučajno... Da se ništa ne događa ako se to nije trebalo dogoditi... Živim po onome: „Ako bude, biti će...“ Mislim da je sve zapisano negdje... Što će se, kako i zašto sljedeće dogoditi...

I za kraj evo vam dva citata koja mi se jako sviđaju...

„Sudbina je ista za čovjeka ako se povlači i ako se snažno bori. Čovjek umire koji nije napravio ništa, kao i onaj koji je napravio puno.“
HOMER

„Sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće.“
SENEKA




...andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 01.10.2006.,22:22

here I am... once again...

Smrt... Zašto razmišljati o njoj?? Zašto se opterećivati njome?? Zašto tražiti odgovore?? Svi smo svijesni da će ona doći prije ili poslije... Smrt će nas sigurno sustići jednog dana... Jer svi ćemo jednoga dana „otići“... Nestati sa zemlje... To je nešto što će se sigurno dogoditi...

Svi smo se barem jednom u životu zapitali kako izgleda smrt... Zašto, kako i kada ona dolazi?? Povodom kojeg razloga... Neki umiru mladi, neki stari... Neki od bolesti, neki u nesrećama... Postoji toliko načina na koji možeš umrijeti...

A što je najgore, ne znaš kada je tvoje vrijeme, ne znaš kada ćeš otići, koliko još vremena imaš... Jer svaki dan postoji milijun trenutaka u kojima možeš umrijeti... Toliko je opasnosti oko nas... Više nigdje nismo sigurno... Više ne postoji mjesto gdje ti se ništa ne može dogoditi... U svakom trenutku mi smo u opasnosti... Ali ne treba se brinuti oko toga... Ne treba o tome previše razmišljati... Jer ono o ćemu razmišljamo, često se i dogodi... Bilo to lijepo ili ružno...

Što mi više razmišljamo o smrti, ona će prije doći... Mi ne možemo utjecati na to... Stoga trebamo svaki dan živjeti kao da nam je posljednji... Kao da sutra ne postoji... Treba živjeti punim plućima... No to ne znači da trebamo probati neke stvari koje ne bismo učinili da živimo još 100 godina... Kada kažem da život trebamo iskoristiti, onda mislim na to da napravimo sve što želimo učiniti jednoga dana...Ali samo ako je to moguće u tom trenutku...

O smrti ne treba razmišljati kao da je to nešto loše... Jer to nije loše... Kako se ljudi rađaju, tako i umiru... Naravno da ćemo biti nesretni i proklinjati sve kada nam umre draga osoba... Ali svi ćemo jednog dana umrijeti... Otići... Nestati... I ne vratiti se... Bar ne u tom obliku... Svi imamo svoje vrijeme koje će doći...

Oni koji su čitali „Božanstvenu komediju“ znaju kakav je Danteov stav prema smrti... On ju shvaća kao prirodnu pojavu, jer ona to i je... Zna da će njegovo vrijeme doći uskoro, ali se ne brine i ne pati zbog toga... Ne diže veliku strku oko toga... Tako bi trebali i mi...

I da...Oni koji „žive“ samo za vikende, za izlaske, za odmor i spavanje... Oni „prespavaju“ 5/7 tjedna... Jer ako imamo nekih 185 radnih dana, i malo više od 35 vikenda, onda vam je jasno da mnogi prespavaju pola godine... Što se s vremenom nakupi... Tako da je najbolje da svaki dan živimo najbolje kako znamo i umijemo...

ŽIVOT JE JEDAN JEDINI I TREBA ISKORISTI ŠTO JE BOLJE MOGUĆE... SVAKI DAN BI ČOVJEK TREBAO UČINITI NEŠTO LUDO... NEŠTO ČEMU ĆE SE SVI ČUDITI... JER TAKO ĆEMO I MI SAMI BITI SRETNIJI... ŽIVOT TREBA CIJENITI I NA DOBAR NAČIN ISKORISTITI...


andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 24.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Rezanje... To bi bila tema ovog posta... Zašto neki ljudi imaju potrebu za tim?? Zašto sami sebe uništavaju?? Zašto sami sebi uzrokuju bol?? Zašto ne cijene život koji nije vrijedan patnje... Zašto?? Toliko je pitanja, a odgovora nema... Jednog jedinog pametnog razloga nema... Po nekima je rezanje posljedica nekih dubljih i bolnih problema... Ali kako netko može govoriti o tome, a da sam nije prošao kroz to...

Sigurno si možete zamisliti kako je živjeti pod pritiskom staraca, škole, profaća, ljubavi, ako k tome još dodamo brigu za budućnost... Svi smo više manje u istom sosu.. Samo što se kod nekih to više očituje kod nekih manje...

Mnogi vide jedini izlaz u rezanju, slobodu... Kod nekih se javlja želja da sami sebi nanose bol koju niječu... „Ma ne boli to mene... Ja u živam u tome... Imam potrebu za tim... Navikneš se nakon nekog vremena... Navučeš...“ – to su riječi moje frendice... Neki imaju potrebu za tim toliko veliku da bi sve učinili kako bi se samo na trenutak, samo na sekundu, osjećali „dobro“...

Nemojte misliti da ovo piše jedna glupa odolescentica koja nema pojma o životu...
Sve ovo govorim zato što sam i ja prošla kroz takve situacije... Samo ne znam da li je to dobra riječ?? Prošla?? Ako jednom probaš više nisi isti... I nikada nećeš moći sa sigurnošću reći: „Od danas prestajem s glupostima... S rezanjem...“ Jer ti je jednostavno tako... Uvijek će te nešto u tebi podsjećati na to i tražiti još jedan „rez“... Pa još jedan, i tako sve dok ne pokušaš ponovno... Ovdje nema pravila... Nije tako kod svakoga... Ali tako je u većini slučajeva... Neki se trgnu, a neki i dalje pokušavaju s tim... Nadam se da ja spadam u ovu prvu skupinu... Jer ja nisam jaka osoba, ja samo glumim da jesam... Želim živjeti, osjetiti život... Ali ponekad me mala sitnica slomi...

Najgore je to što ovdje nitko ne misli na ostale... Nitko ne misli kako drugima nanose bol... Ne govorim o fizičkoj, već psihičkoj... Na prvom mjestu tu su starci koji su nas stvorili, odgojili, koji su nas „digli“ na noge, koji su dali sve samo da nama bude dobro... A mi ne cjenimo njihovu „žrtvu“, njihovu ljubav i brigu za nas... Na drugom mjestu su prijatelji... Bez njih smo usamljeni, prazni , nesretni... Bez njih smo nitko i ništa... Bez njih smo neispunjeni... Tu je i ljubav dakako... Jer bez nje ne možemo... Uvijek će postojati netko na svijetu koji te voli bez obzira na sve tvoje mane i vrline... Samo je pitanje vremena kada će se ta osoba pojavit... Nije važno hoće li ta osoba doći sada ili za 10, 20, 50 godina... Važno je da će doći... I da će se one međusobno usrećiti...
I ako ni zbog čega drugog onda vrijedi živjeti za ljubav... Jer ljubav je nešto što te potiče na život... Neke ne, a ti neki su naprosto ludi... Jer ljubav treba osjećati, a to nije samo tako lako... Treba znati voljeti osobu kako to samo ona zaslužuje...

Kako mi volimo druge, tako vole oni i nas, ako ne i više... Kada bi se oni pokušali ubili mi bi bili pivrijeđeni, jednako kao što bi oni da mi to pokušamo napraviti... Kada bi se oni ubili, mi bi patili, kao što bi oni sigurno kada nas ne bi bilo... Tako da: SVI KOJI STE TO POKUŠALI PROBAJTE MAKNUTI TAKVE CRNE MISLI IZ GLAVE... ŽIVOT JE JEDAN I TREBA GA ŽIVJETI DO KRAJA... JER TO JE DAR KOJEG BI SVATKO TREBAO CIJENITI NAJVIŠE... MA KAKAV ON BIO... ALI ON NIJE ONAKAV KAKVOG SMO GA DOBILI, VEĆ JE ONAKAV KAKVOG GA SAMI UČINIMO... NI LJEPŠI NI RUŽNIJI... NEGO KAKVOG GA MI SAMI STVORIMO... I ZATO GA ULJEPŠAJMO... SVI ZAJEDNO... JER TAKO JE NAJBOLJE ZA SVE...



andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 17.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Često se znam „uhvatiti“ u razmišljanju o onoj „listi“... Bože, reci mi od kuda mi pravo da samo tako lomim srca nedužnih ljudi... Od kuda mi to pravo?? Zašto je moja prošlost tako prljava?? Tako bolna?? Tako gruba?? Tako teška?? Zašto je moja duša „oštečena“?? Umjesto da je čista i nevina kao u djeteta... Znam da se nikako ne mogu vratiti u prošlost i ispraviti svoje mnogobrojne teške i velike pogreške... Kada bi bilo načina, to bi učinila... Ovako se samo mogu ispričati zbog svojih ludosti i loših navika... To je sve što mogu... Znam da je to ništa... Te riječi povrijeđenim osobama ništa ne znače... Rijetki su oni kojima to nešto znači... No to nisu samo puste riječi... To su riječi koje dolaze duboko iz srca... Ali ne mogu ih samo izgovoriti i očekivati od određene osobe da mi istoga trena oprosti i vrati povjerenje koje je davno izgubljeno...

Tek mi je sada došlo u mozak da sam ja sudjelovala u njihovim najsretnijim, ali isto tako i u najtužnijim trenucima života... Da sam ja na neki način dio njihove boli i patnje... Njihove mržnje i nesreće... Oni su povrijeđeni na isti način na koji sam i ja bila... Ako ne i na gori... Ja sam mogla to spriječiti, ali nisam... Trebala sam to sasjeći u korijenu, ali nisam... Željala sam osvetu, ali ju nisam dobila... Najgore je to što sam ja bila svijesna toga... Bila sam svjesna njihove patnje i boli... Ali ja sam naprosto uživala u tome...

Voljela sam biti „voljena“, primjećena, željena... Bila sam „žedna“ novih ljubavi... No nikada nisam prevarila čovjeka... Ali zato sam ga nakon par dana šutnula kao staru i istrošenu krpu... Svaki put gotova ista priča: „Sorry, ali ja nisam happy... Treba mi "nešto"... Ovo više ovako ne ide“... Svi su mislili da je sa mnom kao u raju... To je bila okrutna laž... Tek na kraju su shvatili da sam ja „mali vražicak“... I da prolaze kroz pakao... A to je istina... Svaka moja veza meni je bila zabava... Kao neka igra... Oni, moji bivši, bili su kao pijuni u šahu... Ali nisu se bunili... U tome i je najveći problem... Znali su kakva sam ja... Ali oni su svejedno željeli biti moje „igračke“... Nisu marili za to da će prije ili poslije biti povrijeđeni... To im nije bilo važno... Živjeli su za svaki moj poljubac, zagrljaj, dodir... Ja sam im to samo ovako davala... Kao da mi je svejedno... I bilo mi je svejedno...

Njihova srca sam skupljala kao ljudojed ljudske lubanje... Kao neke pehare... Kako bi mi koji dojadio, tako bi mu srce vraćala... Onako slomljeno... Kao da je bilo od stakla... Kao da nikada neće biti isto... Nikada mi nije bilo važno koliko ću ljudi povrijediti... Koliko će to njih boljeti... Koliko će oni biti povrijeđeni... Njima je bilo stalo do mene... Što ja ne mogu potvrditi za njih... Sada su mi kao osobe veoma važne... Svaki od njih zauzima određeni dio u mom srcu... Sada mi jedino preostaje da se pokajem i tražim oprost... Mala je vjerojatnost da ću ga dobiti ali vrijedi pokušati... Jer to je najmanje što sada mogu učiniti... Ja mogu žaliti za prošlošću... Ali nikada je neću moći ispraviti...

A moj pokušaj da se promijenim... Ne znam hoću li ikada moći... Ja to želim, ali želja nije dovoljna... Često sam na nekim kušnjama i jednostavno im ne mogu odolit... Nisam ja jaka, nisam ustrajna... Nije da se ne želim promijenit nego jednostavno nisam dovoljno motivirana... Ali znam da ću uspjet...
Ako ni zbog koga drugog, onda zbog Njega, mog dragog... Volim Vas,



andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 10.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Dobro, zašto oni meni ne vjeruju (??ili je to još jedna laž „malog vraga“??)?? Pa to nije tako teško... Ili ipak je?? Zašto oni misle da sam ja ona stara?? Djevojka tvrdog srca, bez duše, s ciljem povrijediti svakoga koji mi je na putu?? Istina, bila sam takva... Bila je to faza... Faza kroz koju sam htjela dokazati da sam „nedodirljiva“ i da me ništa ne može povrijediti... Ta faza je bila moja maska neko vrijeme... Cilj mi je bio povrijediti što više ljudi na što bolnije načine... Zavela sam, povrijedila i na neki način uništila dio života ljudima koji to nikako nisu zaslužili... Provela sam brojne sate razmišljajući tko sam ja, što sam ja, što to i zašto radim drugima?? Shvatila sam razloge i motive koji su me poticali na to... Bila sam povrijeđena od jednog bezosjećajnog lika (onog iz prošlog posta) u kojeg sam bila ludo zaljubljena (tada sam mislila da je to ljubav)... Tek sada shvaćam da sam bila samo još jedna njegova lutka, još jedna u nizu... To saznanje boli... Uzeo mi je srce samo jednim pogledom... A vratio mi ga u komadićima koje je bilo teško ponovno spojiti... Ali kako on ima listu, tako ju imam i ja... Voljela bih da je nema, da je na neki način mogu izbrisati i poćeti ispočetka... No to je nemoguće... Moje želje su neispunive... A i ta je lista dio moga života, moje prošlosti... I uvijek ce me pratiti kao sjena... Ponekad se pitam je li on osjećao nešto prema meni?? Bilo što?? Ako ne ljubav, onda bar sažaljenje... Ili je samo glumio?? A ja sam zaista bila jedna od naivnih koje su ga „voljele“??

Svi znamo da je za bilo kakve promjene potrebno dosta vremena... Ali nije samo vrijeme važno... Ne možeš se promijeniti ako nemaš podršku najboljih frendova... A ja tu podršku nemam (ili bar mislim da nemam)... A ako si ti čvrsto odlučio da se želiš promijeniti zašto oni ne mogu vjerovati u tebe i razumijeti tvoje želje?? Mislila sam da im mogu vjerovati... Ali sada više ne znam šta da mislim i šta da radim... Vjerujem im, ali čini mi se da ću od sada svoj život, svoje probleme i razmišljanja držati u sebi... Ponekad mi se čini da ono što ja govorim njima ništa ne znači... Ne želim nikoga povrijedit, a još manje uvrijedit svojom odlukom... Ne mislim da je moja odluka dobra, ali srećom nije konačna... Samo je privremena... Ne želim da misle da se zatvaram u sebe... Ali ipak neke stvari želim zadržati za sebe... Nemojte me krivo shvatiti...

JA SE SAMO BOJIM PONOVNO OSTATI SAMA I ZABORAVLJENA OD OSTALOGA SVIJETA... NE ŽELIM VIŠE OKUSITI KAKO JE TO BITI SAM, USAMLJEN, NEVIDJIV, IZGUBLJEN, NEVOLJEN... BOJIM SE SAMOĆE... TAKO JE OKRUTNA I SIROVA...


andjeo koji zemljom hoda...

Objavljeno: 03.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Evo mene opet... Odlučih okrenuti novu stranicu, otvoriti novi blog i ponovno početi pisati... Neko vrijeme nisam imala potrebu za tim, a sada se ta potreba opet javlja... Dosta stvari se promijenilo na meni i sa mnom... Neki me više ne mogu prepoznati, ne razumiju me i ne shvaćaju da nisam ona stara... Ne kuže da sam se promijenila... A neki, oni najbliži, razumiju me bolje nego ikad... Od nedavno sam se „složila“ i odlućila neke stvari koje inače nikako ne bih mogla... Konačno sam shvatila da više ne mogu onako kako sam do sada živjela, a živjela sam dosta prazno... Sve mi je bilo obično, isplanirano... Svaki dan je bio isti kao onaj prijašnji... Ništa me nije ispunjavalo... Bar ne na onaj način na koji sam ja to željela... A sada... Sada imam nekog tko me voli onakvu kakva jesam, a ja sam pomalo, odnosno kompletno čudna... Bolje rečeno luda... Puknuta do kraja... Uz Njega, mog dragog, tu je i moja best frendica, za koju bi život dala, i best frend, koji je uvijek tu kad ga trebam... Kada sam slomljena, oni su tu da me utješe i pruže mi podršku... Kada ja plačem, oni su tu da plaču sa mnom... Kada mi je potreban savjet, oni su tu da mi ga daju... Ovo su samo neki od mnogobrojnih razloga zašto ih volim... I zašto želim da još dugo budu uz mene... Ne samo kada se radi o meni i mojim problemima... Već kada je i njima potrebna podrška, savjet, ljubav... Oni su osobe zbog kojih želim nastaviti sa svojim životom...

Mnogi ne znaju, čak ni moji starci, da sam se htjela ubiti... Jednostavno, samo tako... Nakon prekida s dečkom koji mi je tada bio sve... Bio je jedini koji mi nešto značio, jedini za kojeg bi sve napravila, jedini kojeg sam „voljela“... Nakon našeg prekida, koji je uslijedio već nakon tri mjeseca naše „veze“, bila sam potpuno slomljena... Razmišljala sam samo o tome kako ga vratiti, kako ga osvojiti i pridobiti natrag... Iako sam ja prekinula s njim, željela sam ga natrag... Iako me prevario, željela sam ga natrag... Iako me nikada nije volio, željela sam ga natrag... Sve sam učinila kako bih ga vratila, ali on nije ni okom trepnuo, niti prstom mrdnuo... Ja za njega više nisam postojala... Bila sam zaslijepljena „ljubavlju“... Bila sam zaljubljena, ludo i bolesno zaljubljena... Ni dan danas ne vjerujem da sam bila tako glupa i slijepa... Ne znam kako sam i kada shvatila da me vara... Nije mi bilo drago to čuti, a kamoli vidjeti... Ali srećom sam saznala na vrijeme... On je još isti taj dan, na dan našeg prekida, prohodao s drugom... A samo tjedan dana kasnije s trećom... Samo mi jedno nikako ne ide u glavu... ZAŠTO SAM SI JA ZBOG NJEGA ŽELJELA ODUZETI ŽIVOT??? On nije bio vrijedan niti jedne moje suze... A kamoli moga života... Pitam se gdje mi je mozak bio... Da mi je samo znati što sam ja to lijepoga, pametnoga i dobroga u njemu vidjela... Još uvijek ne znam odgovor na to pitanje... A kako mi se i ćini nikada ni neću saznati... Taj odgovor ce ostati misterij...

Nadam se da više nikada neću ni pomisliti na samoubojstvo... Ne radim to samo zbog svojih frendova ili dečka, iako je on jedan veliki razlog zašto mislim na budućnost, vec radi mene same... Ali oni mi daju snagu, podršku i ljubav, a to je ono što mi zaista treba... Oni mi pružaju sve što mi je potrebno, a ja im vraćam istom mjerom... To ja smatram pravim, velikim i iskrenim prijateljstvom... Kada ne strahuješ da će osoba kojoj se povjeriš, odmah izlajat sve prvoj osobi koju vidi... Niti da će te iznevjeriti u bilo kojem trenutku...

Ne znam ćime sam ih zaslužila, ali drago mi je da ih imam, i da su uz mene uvijek... Vjeruju mi i pružaju podršku, daju savjete... I ne prigovaraju mi zbog mojih mana... Ne naglašavaju ih onoliko koliko to drugi rade... A to je zaista lijepo od njih...

JA IH JEDNOSTAVNO JAKO PUNO VOLIM... HVALA ŠTO POSTOJITE... HVALA ŠTO STE UŠLI U MOJ ŽIVOT... HVALA ŠTO STE UZ MENE KADA STE MI NAJVIŠE POTREBNI... NADAM SE DA ĆE TE TAMO OSTATI ZAUVIJEK... VOLIM VAS... NEZABORAVITE TO NIKADA...



andjeo koji zemljom hoda...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.